U vrhuncu smo sezone rekreacijskog ronjenja, a tim povodom je u utorak, 23. lipnja 2026., Antonia Perković, dr. med. iz Zavoda za pomorsku medicinu Split u sklopu edukacija na daljinu Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu održala predavanje o dekompresijskoj bolesti te kroz prikaz slučaja iz prakse podsjetila zdravstvene djelatnike na algoritam postupanja u izvanbolničkim uvjetima.
„Sve fleksibilnije tumačenje preporuka sigurnog ronjenja u rekreacijskom ronjenju povećava rizik od ronilačkih nesreća s potencijalno teškim zdravstvenim posljedicama“, rekla je doktorica Perković na predavanju. Ronilačke bolesti i ozljede uključuju dušikovu narkozu, toksično djelovanje plinova pod povišenim tlakom te disbaričke bolesti ili ozljede. Za potonje se bilježi kontinuirano povećanje broja slučajeva, istaknula je Antonia Perković, dr. med., a u njih se ubrajaju barotraume, barotraumatske plinske embolije i dekompresijska bolest.
Dekompresijska bolest nastaje zbog nagle promjene tlaka okoline, pretežno uslijed prebrzog izrona, pri čemu se otopljeni inertni plin (najčešće dušik) izdvaja u obliku mjehurića u krvnim žilama i tkivima. Riječ je o mikroskopskoj, multiploj, difuznoj i napredujućoj mehaničkoj ozljedi koja u početku uzrokuje reverzibilni funkcionalni ispad, a s vremenom i trajnu anatomsku promjenu, navela je doktorica Perković te naglasila da je klinička slika često raznolika i dinamična, od blagih muskuloskeletnih simptoma do teških neuroloških i kardiopulmonalnih manifestacija. Dodala je da svaki simptom koji se javi 24 sata nakon ronjenja s komprimiranim zrakom ili umjetnim dišnim mješavinama može upućivati na dekompresijsku bolest dok se ne dokaže drukčije. „Ne postoje klinički, laboratorijski ni drugi dijagnostički nalazi kojima se dekompresijska bolest može pouzdano dokazati niti isključiti“, upozorila je doktorica Perković te pojasnila da se dijagnoza postavlja prvenstveno anamnestički i klinički, na temelju profila ronjenja unutar prethodna 24 sata i kliničkog pregleda.
Iako naizgled rijetki u zdravstvenom sustavu, ronilački incidenti zahtijevaju specifičan pristup i liječenje. Rana intervencija i dosljedna primjena algoritma postupanja hitne medicinske službe ključni su za uspješno liječenje žrtava ronilačkih nesreća. Uz uobičajene hitne medicinske postupke, izvanbolničko zbrinjavanje mora obuhvatiti kontinuiranu primjenu 100-postotnog kisika jer kisik ubrzava eliminaciju dušika iz organizma te poboljšava ishod specifičnog liječenja, kao i nadoknadu tekućine fiziološkom otopinom s obzirom na to da je ronilac u pravilu dehidriran, pojasnila je doktorica Perković. Ostale mjere uključuju utopljavanje, psihološku pomoć i prijevoz u rekompresijski centar kojem je potrebno najaviti dolazak pacijenta. Prilikom prijevoza ronioca do barokomore preporuka je održavanje nadmorske visine koja nije viša od 150 metara u odnosu na nadmorsku visinu mjesta preuzimanja. Terapijska rekompresija u hiperbaričnoj komori najučinkovitiji je način uklanjanja inertnog plina iz organizma ronioca. Indicirana je i u slučajevima kada su se simptomi povukli ili izostaju, ali je izron izveden nesigurno te predstavlja standard o kojem se ne pregovara, zaključila je doktorica Perković te pozvala sve polaznike da u slučaju nedoumica u dijagnozi i/ili liječenju ronioca slobodno nazovu Zavod za pomorsku medicinu Split na broj 075 245 192 koji je dostupan 24 sata dnevno.